“Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno.” (Lk 19)
Uistinu je tako. Nakon učinjena abortusa mislila sam da više nema nazad. Sve što mi se događa sam sigurno zaslužila. Tako sam bar razmišljala do prije nekoliko mjeseci.
Krivnja me izjedala iz dana u dan. Imala sam noćne more, napadaje gušenja i depresiju. Nakon tog dana kao da je i moje srce prestalo kucati. Nisam imala neke veze s vjerom. Bog mi je bio nešto strano. Ako sam se i molila, bilo je to čisto iz neke koristi. Misa, ispovijed i sv. pričest nisu mi bile ni na kraju pameti.
Ali Bog, koji je došao uistinu potražiti mene izgubljenu, našao je način da Mu se vratim.
Bile su to teške borbe. Poslao mi je drage ljude koji su me pričom o Bogu zapravo Njemu još više približile. Proradila je u meni znatiželja. Zapalila se iskra koja je u meni budila neku radoznalost i nadu da ipak nisam izgubljena. Da imam pravo na novi početak.
Uistinu je i bilo tako. Nisam ni znala koliko je ispovijed važna u svemu tome i koliko me Bog ljubi i čeka da shvatim da abortus nije nikakvo “olakšanje” i “jedna briga manje” nego zapravo ogroman rez na mome srcu. Otvorena rana koja krvari.
Prvi put nakon ispovijedi sanjala sam svog anđela. Prekrasnu curicu koja je bila ista kao ja kad sam bila mala. Tada se u meni počela buditi još veća grižnja savjesti. Proganjale su me misli poput “Pa to me dijete mrzi. Kako li se ono sad osjeća i gdje li je?! Kako si mogla!? Kakva si ti to majka!? Jedno si rodila, a drugom oduzela pravo na život. Ima li on/ona uopće ime?”
I, naravno, tako iz dana u dan dok mi muž nije rekao da je dosta i da je vrijeme da s nekim popričam. Moj i njegov odnos se rušio. Iako je uvijek imao razumijevanja za mene, i on je shvatio da propadam psihički i da to nikud ne vodi.
Shvatila sam da moram nešto mijenjati, ali nisam znala što, sve dok jednom nisam počela istraživati po internetu. Tražila sam nekoga sličnog sebi, sa sličnim iskustvom. U meni je bila nada da mora postojati nešto što će mi pomoći da se mijenjam, da pokažem Bogu koliko mi je zapravo žao i koliko se kajem.
I onda sam vidjela program “Oprostom oslobođene”.
Iskreno, prvi dojam je bio zbunjujuć. Pitala sam se kako mi čitanje nekog teksta iz Biblije može pomoći. Pa to mogu i sama raditi. Ali ne. To su odabrane cjeline koje ulaze u srž mojih rana. Moj ljubljeni Bog ih ponovno otvara da bi mogle zarasti. Vraća me nazad na početak da shvatim da trebam oprostiti i sebi i drugima. Da moje dijete mene voli i nikad me nije mrzilo zbog toga. Bog zna koliko sam bila slaba tada i sve mi OPRAŠTA. On me voli i ljubi upravo takvu kakva jesam. Ne mogu ja sagriješiti koliko Njegovo milosrdno srce može oprostiti ako se uistinu za to pokajem.
Ovaj program mi je pomogao ne samo da oprostim sebi i drugima i krenem ispočetka nego sam puno dublje upoznala Božju iskrenu ljubav. Prihvatila sam Ga kao svog Oca. Shvatila sam zašto je došao moj ljubljeni Isus…
Moje molitve nisu više prazna slova na papiru i pričanje u vjetar. Moje molitve su konačno iskrene i sada napokon kroz njih moje srce govori.
Program kao program nije lagan. Prolaziti sve ponovno i prisjećati se svake situacije u detalje nije bilo nimalo lako. Rane krvare, no Bog ih sve zacjeljuje. Od svake moje suze na kraju je napravio osmijeh. Zaboravila sam kako je to imati mir i živjeti sretno. On je učinio da se opet smijem. Da se ne osjećam krivom.
Moj Milosrdni Isus oslobodio me okova…
Zato, dragi moji i drage moje, samo hrabro. Dajte sebi priliku. Dajte priliku Isusu… On bi to volio.
Ukoliko u najgorim i najtežim trenutcima života budemo milosrdni i hrabri, dogodit će se promjena stvarnosti. Sramota će postati slavom, mržnja ljubavlju, smrt životom, pad podizanjem, izgubljena bitka pobjedom, a nepravda milošću nama darovanom.
Postoji ipak jedan uvjet: u nama mora umrijeti ono što se zove strah i ponos, a Bog je ipak veći i od našeg straha i našeg ponosa. Njegova ljubav liječi. Bila sam izgubljena i On me našao.
“Tad grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.
Zato nek’ ti se moli pobožnik svaki
u času nevolje.
Kad bujice silne navale,
njega neće stići.
Utočište ti si moje,
od tjeskobe ti ćeš me sačuvat’,
odjenut’ me radošću spasenja.” (Ps 32, 5-7)
Foto: Pixabay
