Rođen sam 1940. godine, na početku Drugog svjetskog rata, u predgrađu Varaždina. Moja je majka hrabro prihvatila novu, sedmu trudnoću, premda su joj prijateljice predlagale „da se toga riješi”, a zatim je prihvatila i rodila i još sedam novih života nakon mene.
Imao sam jako lijepo djetinjstvo. Živio sam u seljačko-radničkoj obitelji, što je bilo dobro za moj odgoj. Nismo živjeli u nekom izobilju, skromno smo živjeli, ali smo uvijek imali dovoljno. Živjeli smo u slozi. Bez obzira na neimaštinu, svi smo išli u školu. Starija su djeca pomagala mlađoj, a katkad bi oni odlazili na roditeljske sastanke za one mlađe kad roditelji ne bi mogli. Većina nas je na kraju završila i fakultet, a ostali srednju školu.
Svećeničko sam zvanje primio upravo gledajući svjedočanstvo vjere svojih roditelja
Moji su roditelji, majka Katarina i otac Franjo, živjeli kršćanski i govorili su nam svojim svjedočanstvom vjere. Moja je majka imala samo dva razreda škole, ali je bila snažne vjere i uvijek bi se pouzdala u Božju providnost. Uvijek je bila kod kuće pa bismo s njom dijelili sve naše tuge i radosti. Moj je otac bio električar. Bio je poštenjačina, vrijedan čovjek. Nikad od njega nisam čuo psovku. Oboje su redovito bili na sv. misi, a mi bismo kao djeca nerijetko ministrirali.
Rado podržavam i podupirem roditelje u tome da prihvate svaki novi život, ali i da se uvijek raduju životu, bez obzira na prognoze.
Svećeničko sam zvanje primio upravo gledajući svjedočanstvo vjere svojih roditelja, a za franjevački sam se red odlučio zbog jednog franjevca koji je dolazio k nama i koji je pokazivao veliko poštovanje prema svima nama, prema čovjeku. Roditelji mi nikad nisu sugerirali svećenički poziv kako ne bi utjecali na mene, ali su me snažno poduprli u mojoj odluci. Moj me otac jednom posjetio kad sam bio na službi u Špišić Bukovici i rekao mi je kako svaki dan odlazi na sv. misu i da na njoj moli za mene. To je ostavilo snažan dojam na mene.
„Sjećate li se da sam ja bila kod vas na ispovijedi?”
S obzirom da dolazim iz obitelji koja je bila otvorena životu i radovala mu se, u ispovijedi bih i duhovnom razgovoru uvijek ohrabrivao žene koje su razmišljale o pobačaju ili bih ispovijedao žene koje su nosile ranu pobačaja. Tako mi je nakon jedne mlade mise prišla jedna žena i upitala me: „Sjećate li se da sam ja bila kod vas na ispovijedi?” Nisam je se mogao prisjetiti pa mi je objasnila kako sam je tijekom jedne ispovijedi ohrabrio da rodi dijete riječima: „Pa možda će to dijete biti svećenik.” Kazala je da je upravo taj njezin sin danas proslavio mladu misu na kojoj sam se zatekao. Bilo je to nešto nevjerojatno. Kasnije sam saznao kako ta gospođa svome sinu nije rekla ništa o ispovijedi sve do nakon njegove mlade mise kako ne bi utjecala na njegovu odluku. Čuo sam za dosta takvih slučajeva kod svoje braće svećenika, a svaki me, kao i ovaj, uvijek oduševi.
Branim i čuvam život dokle god mogu, na bilo koji način: bilo riječima, bilo svjedočanstvom.
Život je dar Božji, svetinja Božja
Život je dar Božji, svetinja Božja. Rado podržavam i podupirem roditelje u tome da prihvate svaki novi život, ali i da se uvijek raduju životu, bez obzira na prognoze. U slučaju da liječnici prognoziraju sigurnu bolest djeteta, ne treba bježati od toga. I takvo je bolesno dijete dar Božji roditeljima da se oni mogu više približiti Bogu i da se oni kao bračni drugovi još više prihvaćaju i bolje slažu. Bog sve okreće na dobro ako prihvatimo Njegovu volju. Primijetio sam da su roditelji s bolesnim djetetom radosniji od onih roditelja koji imaju zdravo dijete. Uvijek pohvalim takve roditelje jer su primjer vjere i pouzdanja u Boga.
Proveo sam svoj svećenički vijek na 16 mjesta. Započeo sam u Vukovaru, a završio u svome rodnom Varaždinu. Branim i čuvam život dokle god mogu, na bilo koji način: bilo riječima, bilo svjedočanstvom. Kad me pitaju kako sam, odgovaram: „Sve stariji, sve bolesniji, ali sve radosniji.” Život uvijek ima smisla, pa i u bolesti.
Ovo je svjedočanstvo fra Vjekoslava Kocijana objavljeno u 12. broju Pohoda posvećenog svećenicima i redovnicama za život.
