U 4. broju našeg časopisa „Pohod‟ razgovarali smo s Bosiljkom Bačurom, dugogodišnjom pro-life aktivisticom, nekoliko mjeseci prije njezine smrti. Intervju s njom donosimo ovdje u cijelosti.

Razgovarali smo s Bosiljkom Bačurom, pravnicom, suprugom i majkom šestero djece, jednom od najpoznatijih hrvatskih pro-life aktivistkinja, koja je preko svog Centra za pomoć trudnicama „Djetešce, na sunašce‟, uz Božju pomoć, spasila na tisuće djece kojima je prijetio pobačaj. Udruga „Hrvatska za Život‟ joj je prošle godine dodijelila priznanje i zahvalu za dugogodišnje ustrajno i marljivo zalaganje u zaštiti i promociji kulture života u Hrvatskoj, a u sklopu ovog broja odlučili smo široj javnosti predstaviti njezin pro-life rad.

Razgovor vodio: Krunoslav Puškar

Već 27 godina uspješno vodite Centar za pomoć trudnicama „Djetešce, na sunašce‟ koji je uvelike obilježio Vaš život. Možete li nam reći kako je došlo do osnivanja samog Centra? Čime ste se bavili prije toga?

Sve je počelo 1992. godine kada sam sjedila s tadašnjim župnikom Franjom Jurakom u župnom uredu crkve sv. Marka Križevčanina. Sjećam se da je bila jedna tribina i poslije u razgovoru on me pitao kako sam i što ima novo. Ja sam malo oklijevala i onda sam se usudila pitati župnika Juraka nešto o čemu sam već duže razmišljala. Pitala sam ga bismo li u župi mogli imati savjetovalište za žene trudnice u nevolji u kojemu bismo im pružili duhovnu i materijalnu potporu da rode svoje dijete. On mi je rekao da će mi dati prostor i telefon ako ja to želim raditi. Centar je tako otvoren početkom 1993. godine i sve do 1999. djelovao je u Župi kao dio župnog Caritasa, a krajem 1999. preselili smo u Međimursku ulicu 21 te tamo djelujemo i danas kao građanska udruga. Tijekom svih ovih godina došlo nam je preko 5000 žena. Spasili smo mnogu djecu trudnica koje su mislile da ne mogu prihvatiti svoje dijete. Ta su djeca ugledala svijet i njihove majke su ostvarile sretno majčinstvo. Kada sam odlučila napustiti stalni radni odnos u državnoj upravi kao diplomirana pravnica, radeći na drugostupanjskim postupcima u Ministarstvu rada i socijalne skrbi, mnogi su me od toga odgovarali. No ja sam željela pomoći trudnicama i morala sam se odazvati tome pozivu.

Što Vas je potaklo da napustite karijeru i upustite se u jednu neizvjesnost, a ujedno i avanturu života? Možete li izdvojiti koji susret s trudnicom koja je razmišljala o pobačaju, a koju ste uspjeli odgovoriti od toga čina?

Moram Vam reći da sam majka šestero djece i da sam bolno doživjela napade na trudnoće i znam da je to ženi kao zabijen nož u srce jer ona intuitivno želi roditi. To iskustvo mogu podijeliti sa ženama koje dolaze u naš Centar. Sjećam se puno slučajeva sa sretnim završetkom. Tako mi je jednom došao bračni par. Žena je bila tužna pogleda i sjeli su nasuprot meni, a muž je rekao: „Došli smo na krivo mjesto! Znao sam odmah! Mi se želimo riješiti djeteta! Mi ga ne možemo imati!“ Žena je počela plakati. Pitala sam ih imaju li već djecu, i oni su rekli da imaju i da su izbjeglice iz Vojvodine i da su sve izgubili. Bila je 1996. godina. Pogledala sam Isusa na križu i u sebi zavapila Bogu za pomoć. Tada sam im rekla: „Sigurno su vam djeca prelijepa. Vi ste tako divan par.“ Te su ih riječi umirile, a ja sam im nastavila pričati kako s ubojstvom djeteta neće ništa riješiti. Muž te žene počeo je grubo odbijati svaku pomisao da njegova žena rodi. Rekla sam im tada da odluče po svojoj savjesti te kako im mogu pomoći materijalno u paketima hrane i opremi za dijete. Kada su odlazili, molila sam Boga da ne ubiju dijete. Mislila sam da su se odlučili za pobačaj, no onda je jednoga dana gospođa Gordana došla u Centar. Bila je lijepa trudnica i rekla mi je da će roditi u listopadu 1996. Bila sam presretna. Javila mi se kasnije da je rodila i da sada imaju dvije kćeri i dva sina. Rekla mi je kako se sve promijenilo nabolje. Njihova priča pokazuje kako prihvaćanje djeteta u obitelji donosi sreću i Božji blagoslov, unatoč velikim poteškoćama prije rođenja djeteta. Moram reći kako sam s mnogim ženama koje su došle u naš Centar za pomoć trudnicama u kontaktu cijelo vrijeme do danas. Također pomažem i njihovim kćerima kada zatrudne, a imaju određenih problema.

Što Vaš Centar može ponuditi trudnicama u potrebi?

Pomažemo savjetom i materijalnom pomoći u opremi za novorođenče. Prema osobnoj ocjeni naših dviju savjetnica, po potrebi kupimo krevetić ili dječja kolica ili pomažemo u plaćanju režijskih troškova.

Koji su plodovi Vašeg rada i samoga Centra za pomoć trudnicama? Imate li kakvu okvirnu brojku koliko je dječjih života spašeno zahvaljujući Vašem zalaganju i Božjoj pomoći?

Imamo kartice svih žena koje su dolazile u naše savjetovalište i možemo reći da smo spasili više od 5000 djece. Naše djelovanje je javno. Imamo Facebook stranicu „Djetešce, na sunašce“, preko koje nam se osobe mogu javiti, a preko koje mogu i vidjeti sve plodove našeg rada.

Zbog čega se žene najčešće odlučuju na pobačaj?

Najčešći je pritisak okoline: muža ili partnera ili drugih članova u obitelji. Tada ih osnažujem kako moraju ojačati i obraniti svoje dijete da se rodi. Najčešći problemi su kod maloljetničkih trudnoća, kada roditelji svoje maloljetne kćeri ne žele prihvatiti trudnoću. Sjećam se nekoliko teških razgovora s roditeljima maloljetnih trudnica, ali i situacija u kojima su se takvi roditelji promijenili i prihvatili svoje unuče. Nažalost, često nam dolaze i udate žene koje su trudne s trećim djetetom. Naše je društvo još uvijek protiv trećeg djeteta u obitelji, a takve žene često nemaju potporu supružnika i obitelji. Muževi često znaju fizički zlostavljati žene prisiljavajući ih na pobačaj.

Kakav je slučaj s muškarcima? Obično se o njima uopće ne govori u čitavoj toj priči ili najčešće u negativnom smislu. S kakvim ste se Vi sve muškarcima susreli?

Nedavno sam imala dva slučaja u kojima je muškarac vršio pritisak – to je bio mobbing na vlastitu suprugu i djevojku, prisiljavanje da učini pobačaj, a ona to nije htjela. To su teški primjeri u kojima savjetujem ženu kako da se tome odupre. Međutim, imam i jedan primjer kada je suprug tražio našu pomoć jer je želio da prihvate još jedno dijete u obitelji, a ona to nikako nije htjela. To je bio bolan vapaj muškarca koji je htio zaštititi svoje dijete.

Obično kažete da žena tek s trećom trudnoćom može doživjeti svoje majčinstvo u punini. Možete li tu izjavu pobliže objasniti?

Osobno to mogu posvjedočiti i to mi kažu mnoge žene koje su rodile treće dijete. One tada dožive svoje majčinstvo u potpunosti. Ljudi znaju reći da je jedno dijete kao nijedno. S drugim djetetom žena je još uvijek pomalo nesvjesna svega i teško se snalazi, no tek s trećim djetetom kao da joj se sve posloži i ona uviđa da je dobro što ima troje djece. Imam iskustvo da će takva žena roditi i četvrto i peto jer je zavoljela djecu i uvidjela da se ljubav u obitelji povećala.

Plod Vašeg dugogodišnjeg rada s majkama, ali i očevima, je i istoimena knjiga „Djetešce, na sunašce‟. Kako je došlo do same knjige i što se sve može u njoj naći?

U knjizi „Djetešce, na sunašce“ opisala sam četrdeset istinitih slučajeva u borbi za život nerođenog djeteta. Godine 2018. izdala sam peto izdanje te knjižice i uskoro bih mogla tiskati i šesto izdanje jer ima novih životnih priča koje bi mogle pomoći u sagledavanju stvari koliko je važno izboriti se za život svakog čovjeka od začeća.

Devet ste godina, od 2009. do 2018., vodili radioemisiju „Životu ususret‟ na HKR-u. Što Vas je najviše dotaklo za vrijeme tog iskustva?

U radioemisiji „Životu ususret“ na Hrvatskom katoličkom radiju bila su svjedočanstva majki i očeva o ljepoti bračne ljubavi koja se ne boji djeteta i koja je otvorena životu. Također sam i vodila razgovore s mnogim stručnjacima: liječnicima, ginekolozima, demografima i mnogim pro-life osobama koje se zalažu za zaštitu života.

Vjerujete li da će kultura života pobijediti u Lijepoj Našoj? Kako mislite da će do te konačne pobjede doći?

Zadovoljna sam što danas ima dosta „boraca za život“, što u početku mog djelovanja baš i nije bio slučaj. Želim napomenuti da bi svaka veća župa trebala imati savjetovalište za trudnice i raditi na tome jer je to najvažnije pitanje u našoj domovini Hrvatskoj – demografska obnova stanovništva. Smatram da se nikada ne smijemo umoriti u borbi za život nerođenog djeteta, jer ćemo uvijek imati ljudi koji će biti protiv našeg djelovanja.

Tko pomaže donacijama Vašu udrugu? Kako mogu pomoći rad Centra oni koji bi htjeli pomoći?

Od samog se početka obraćamo dobrim ljudima i tvrtkama za donacije kojima bismo mogli pomoći trudnicama u nevolji kako bi one postale sretne majke. Svake godine imamo humanitarne akcije u korizmi i u Adventu pod nazivom: „Darujmo kuna 5, za pelena 5!“ Nikad dosta pelena za naše majke i njihovu rođenu dječicu. Stoga nas svi koji nam žele pomoći mogu podržati uplatom za kupnju pelena ili drugih potrebnih stvari za naše korisnice usluga na: Udruga „Djetešce na sunašce!“ Zagreb, Međimurska 21/2. IBAN: HR06 2503 0071 1000 0493 4. Zahvaljujemo za svaki, pa i najmanji dar. Napominjem da u Udruzi radimo volonterski i da plaćamo velik najam za poslovni prostor.